|
IMA LI AGRESIVNO PONAŠANJE
ALTERNATIVE?
Agresivno
ponašanje se u najvećoj mjeri – uči. Uče li se onda i
alternative agresivnom ponašanju?
Opet i u
životinjskom svijetu postoje primjeri koji ukazuju da životinje, suprotno
agresiji, pokazuju ponašanje kojim pomažu drugima. Biološko objašnjenje kaže
da jedinke pomažu onima sličnima sebi jer to pomaže održavanju gena.
S druge pak strane, pomažući drugome i sam pomagač očekuje
da će njemu biti uzvraćena pomoć ako njemu jednom zatreba.
Naravno, i
agresivno ponašanje i neagresivno ponašanje definiraju se uvijek samo
unutar jedne kulture/društva. Mogu se uspoređivati, ali ne i
vrednovati s drugim kulturama/društvima. Društvo u procesu socijalizacije
pojedinca upoznaje sa svojim vrijednosnim sustavom i ukazuje mu osnovne
stvari: koje je ponašanje poželjno, koje je neprihvaćeno, te kako se
nepoželjni oblici ponašanja kažnjavaju. Društvo, dakle, nudi alternative
agresivnom ponašanju. U kulturama kojima pripada tzv. zapadno društvo,
pod alternativama agresiji navode se: empatija, prosocijalno ponašanje,
altruizam, nenasilna komunikacija.
Empatija,
prosocijalno ponašanje, altruizam
Empatiju
predstavlja prepoznavanje emocionalnih stanja druge osobe, razumijevanje
njenog položaja (npr. patnje, straha, ugroženosti,…) i uživljavanje u
njega. Empatija, zapravo predstavlja uvjet za altruističko
ponašanje.
Prosocijalno
ponašanje je sveobuhvatni naziv za različite oblike ponašanja kojima
je u osnovi dobročinstvo, pomaganje drugome, bez obzira na motiv
koji pomagač ima.
Altruizam je
naklonost i ponašanje kojem je cilj pomoganje drugome u kojem se ne
očekuje neka vrsta nagrade od drugih. To je ono ponašanje koje se
obično opisuje kao “nesebično” jer su interesi drugih stavljeni
iznad interesa pomagača. Altruistični postupci su svjesni i
sadrže namjeru da se nekome pomogne i zahtijevaju određeno
žrtvovanje ili odricanje. Stoga bi, prema ovome određenju,
altruističko ponašanje bio jedna posebna vrsta prosocijalnog
ponašanja.
Dakako, pitanje
koje se odmah može postaviti je što bi to značilo “nesebično”?
“Nesebično” uobičajeno znači - bez očite koristi za
pomagača. To zvuči društveno poželjno, no korist za
pomagača uvijek postoji. Pomagač pomaganjem uvijek nešto dobija
(smanjuje svoju napetost, osjeća se zadovoljno, možda ipak
očekuje da će se i njemu vratiti jednako tako u sličnim
okolnostima, i sl.). I ako je to prirođeno, ima li smisla nešto
zvati sebičnim (negativno vrednovano) ili nesebičnim (pozitivno
vrednovano)? Ako je to urođeno - to je tako, vrijednosno neutralno
(ne pitamo se je li pozitivna činjenica da se želudac bavi
probavom).
Nenasilna
komunikacija
U sferi
komunikacije - danas su vrlo popularne edukacije iz nenasilne
komunikacije. Nenasilna komunikacija prije svega predstavlja se kao
vještina koju je moguće usvojiti, vježbati, prakticirati, usavršavati.
Nekoliko je glavnih uporišta u ostvarivanju nenasilne komunikacije. Ona
potiče izražavanje vlastitih osjećaja, opis konkretne situacije
na koju se ti osjećaji odnose, izbjegavanje procjenjivanja i
vrednovanja sugovornika. U takvoj komunikaciji važno da se provjerava je
li se sugovornika ispravno razumjelo. Provjerava se također i je li
sugovornik ispravno razumio što mu se željelo poručiti. Tako se
pokušavaju izbjeći brojne sitaucije koje postaju osnovom za
nesporazume, krive interpretacije, rječju - loše odnose među
ljudima. Ova vrsta komunikacije potiče i davanje povratnih
informacija. Vrlo često, naime, ljudi daju povratne informacije samo
u slučajevima kada procjenjuju da nešto nije u redu, dok se ono što
je u redu smatra normalnim, očekivanim, nepotrebnim za isticanje.
Nenasilna komunikacija uključuje, međutim, zamjećivanje i
poticanje i onoga što ostavlja pozitivne osjećaje na drugim ljudima.
Ponovno, ističe konkretne stvari i ne zadovoljava se uopćenim
frazama koje zvuče dobro, ali ne daju informaciju.
Učenje
komunikacije kojom se druge osobe ne vrednuju, u kojoj nema ispraznih
fraza i kritiziranja, nije lagan i jednostavan proces. Neki ljudi tako
komuniciraju jer su na taj način odgajani od malena. Oni koji se u
to sami pokušavaju uključiti kao odrasli, ili oni kojima se to
pokušava prezentirati, uočavaju koliko to može biti teško.
Što sve
utječe
Istraživanja
pokazuju da su ljudi više ili manje skloni pomagati drugima ovisno o
raspoloženju, o situacijskim faktorima, o društvenim normama, o međuljudskim
odnosima.
Ljudi su skloniji
pomagati kad su dobrog raspoloženja, a pomaganje nekome i održava to
dobro raspoloženje. Ljudi koji su sretni također su skloniji ovakvom
ponašanju jer naprosto imaju bolje mišljenje o sebi i drugima i to žele
zadržati.
Jedan od
najznačajnih situacijskih faktora je uključenost drugih da
pomažu. Ukoliko je već netko počeo pomagati, puno će se
lakše uključiti i ostali. No veliki broj ljudi koji se nalaze u
blizini, pogotovo u gušće naseljenim gradskim sredinama, otežat
će da netko učini prvi korak.
Društvene norme
definiraju situacije u kojima se pomaže. Jedna je norma društvene
recipročnosti, prema kojoj se pomaže jer se zauzvrat očekuje
isto u takvoj situaciji. Druga je norma društvene odgovornosti, koja
zahtijeva da se pomogne onima koji na neki način ovise o nama.
Treća je norma socijalne pravde, prema kojoj postoje neka pravila
pravednosti i raspodjele sirovina. To bi značilo da ako ljudi ulažu
jednako, jednako im se vraća. No oni koji imaju više “moralno i pravedno”
to dijele s onima koji imaju manje.
Što se
međuljudskih odnosa tiče, na pomaganje drugome utječu
karakteristike osobe kojoj je pomoć potrebna (npr. koliko je njezina
odgovornost za nastalu situaciju: stoga se pijanim osobama rjeđe
pomaže), odnos među njima (sličnima se prije pomaže nego
različitima, jer slični lakše pobuđuju empatiju), odnos
između napadača i žrtve (ljudi se teže odlučuju
intervenirati ako su posrijedi npr. tuđe obiteljske svađe).
Istraživanja
pokazuju još jednu važnu stvar. Ako ljudi uče o prosocijalnom
ponašanju i faktorima koji na njega mogu utjecati, više su spremni
prakticirati ga nego prije.
Marlena
Plavšić
|
